Slušna preosjetljivost, patološko pojačanje glasnoće – tehničke mogućnosti?

Naš je sluh rezultat složenog rada osjetilnih organa i mozga, u kojem doduše postoje manje razlike, ali i mnoge sličnosti. Kada pak slušni sustav pokaže neko veće odstupanje ili poremećaj, ili se ošteti, to ima značajan utjecaj na razvoj govora, na naše socijalne vještine i na emocionalni svijet. Preosjetljivost sluha, koja se razlikuje od uobičajene, prvenstveno se očituje u našoj reakciji na sluh. Razlog tome može biti drukčija obrada u zdravom slušnom organu, ali i oštećeni slušni organ. Bitno, dakle, nije čujemo li i tiše zvukove, već čujemo li normalno glasne zvukove kao prejake ili bolne. Sve su to čisto medicinska pitanja, ali može li se u nečemu pomoći i tehničkim sredstvima?

Slušna preosjetljivost

U medicini je odavno poznata pojava slušne preosjetljivosti ili hiperakuzije (hyperacusis), koja primarno spada u područje psihijatrije i neurologije, no za određivanje pojave postoje brojne različite definicije. Oni koji od nje pate čak i šumove uobičajene glasnoće za druge osjećaju previše glasnim i teško tolerantnim, a sama tolerancija može ovisiti i o trenutačnom raspoloženju. Uz osjećaj nelagode obično se može javiti patološka nervoza, štoviše i tjelesna bol. Kod djece se pojavu može prepoznati ako često stavlja ruku na uho, ako na određene zvukove reagira nervozno i ponavljano, ako na šumove koji druge ne smetaju odgovara bolom, osjećajem nelagode ili strahom, ako ima poteškoća s koncentracijom kad oko sebe nema tišine ili pretjerano reagira na neočekivane zvukove. I kod odraslih se javlja promjena sluha, a određena zanimanja (npr. glazbenici, učitelji) više su pogođena.

Uzroci mogu biti neurološke pojave, tipično poremećaji iz autističnog spektra, poremećaj pažnje i hiperaktivnost (ADHD) itd., posljedice traumatskih ili lijekovima izazvanih liječenja, prirođena osjetljivost ili bolest (npr. Williamsov sindrom) ili nuspojave liječenja ili skupine simptoma koji su u tijeku (npr. migrene), štoviše, često mogu ići zajedno i sa zujanjem u ušima ili oštećenjem sluha — koje u svakom slučaju treba točno utvrditi liječničkom dijagnozom, a i mogućnosti liječenja treba pronaći liječničkim putem. Nažalost, zbog raznolikosti uzroka još uvijek nije jasno koja terapija može biti općenito djelotvorna, a postoje i razlike u dijagnozi.

Patološko pojačanje glasnoće

Pojava slična po simptomima i pritužbama, ali povezana s gubitkom sluha, jest patološko pojačanje glasnoće (u medicinskoj terminologiji recruitment). Najčešće se bolest može pripisati oštećenju dlačnih stanica u slušnom sustavu, što se očituje u tome da, dok prag sluha raste — i do 40 dB, tako da osoba s pritužbom ne čuje najtiše zvukove —, prag nelagode ne raste, štoviše ponekad i blago pada, pa se konačno čujno dinamičko područje u odnosu na otprilike 120 dB zdravog sluha znatno sužava (npr. na 60 dB), a osjećaj glasnoće nesrazmjerno raste. To znači da se zvukovi tek nešto glasniji od onih nečujnih odmah doimaju vrlo glasnim i ometajućim. Naziv pojave proizlazi iz toga što zdrave dlačne stanice pored oštećenih iznad određene jakosti zvuka počinju raditi i „pridonositi" sluhu, no tada nas već mogu „dovikivati", što osoba s pritužbom osjeća znatno glasnijim od okoline. Reakcija može biti slična hiperakuziji: čak i normalnu glasnoću za druge osoba s pritužbom teško tolerira. Ova bolest može nepovoljno utjecati i na razvoj govora i druge socijalne učinke i može se razviti i u starijoj dobi, pa su pretraga i liječenje vrlo važni. Patološko pojačanje glasnoće spada u područje otorinolaringologije. Koji dio slušnog sustava ga uzrokuje i u kojoj mjeri može se utvrditi audiološkim ispitivanjima (npr. Fowlerov ili SISI test). Pritužbe povezane s patološkim pojačanjem glasnoće mogu se smanjiti i pažljivo odabranim (ne prejako podešenim, s kompresijom dinamike) slušnim pomagalom. Tiho okruženje obično samo ograničeno pomaže kod ovih pritužbi: ako značajno smanjimo zvukove iz okoline, ometajući učinak doduše neće nastupiti, ali se može dogoditi da i čujnost zvukova potpuno nestane (padne ispod povišenog praga sluha), što nije uvijek povoljno.

Nije "presluh"

Razgovorni izraz „presluh", koji se u svijesti javnosti često koristi, potječe iz zablude i ne treba ga miješati s drugim, stvarno postojećim pojavama. Posebno se kod male djece koristi taj pogrešni izraz, koji u svakodnevnom kontekstu potječe od „prečuti", a njegova „dijagnoza" jednostavno je mjerenje praga sluha — pa makar se ispitivalo i u proširenom frekvencijskom rasponu — koje pokazuje, inače čestu i potpuno normalnu pojavu, da dijete opaža i zvukove nekoliko decibela tiše od normalnog praga sluha. „Terapija" pak iskorištava dobronamjernost zabrinutih roditelja i, inače neučinkovita, glasi u redovitom i razmjerno dugotrajnom te glasnom slušanju filtrirane, modulirane glazbe — koja propušta određene visine tonova, a druge filtrira — što, kao što se može pretpostaviti, ne dovodi do rezultata; u najboljem se slučaju za učinkovitost mogu naći slučajni ili anegdotalni „dokazi". Gotovo tri četvrtine djece ionako čuje nešto osjetljivije, dakle opaža i tiše zvukove nego odrasli. To znači razliku od svega nekoliko decibela, čiji jednostavan uzrok leži u tome da se sluh do mlade puberteta mijenja, a razina od 0 decibela praga sluha — glasnoća upravo zamjetnih zvukova na zadanoj visini — određena je iz prosječnih rezultata grupnog ispitivanja na mlađim odraslim muškarcima, ne na djeci. Često i odrasli čuju ispod praga sluha, dakle imaju osjetljivije uši od prosjeka — uostalom, prosjek bi bio drukčiji. Ta osjetljivost, međutim, ni najmanje ne znači da je riječ o štetnom ili simptomu koji bi trebalo otkloniti, štoviše, za tonske inženjere primjerice baš je povoljna. Hiperakuzija ili recruitment su, nasuprot tome, preosjetljivost koja već ima štetne učinke, te ne proizlazi iz organske pojave „pre dobrog čuti", već mnogo prije iz obrade u živčanom sustavu ili oštećenja slušnog sustava.

Tehničke mogućnosti

Za one koje iz nekog razloga smetaju zvukovi, jedno od najočiglednijih rješenja je smanjenje pojava koje izazivaju simptome. Za to se, osim nošenja čepova za uši, pružaju brojne tehničke mogućnosti, prvenstveno osiguravanjem odgovarajućeg okruženja. Tehničkim mogućnostima može se još više smanjiti zvučne učinke, odnosno utišati normalne okolišne ili korisničke zvukove koji izazivaju simptome.

Članak se nastavlja - bit će riječi i o ovome